Pripadanje

Što uistinu znači riječ pripadati ? Pripadamo li mi tamo gdje smo odrasli ili je to još samo jedan splet okolnosti na koji nismo mogli utjecati, a ne mora nužno biti dobar. Isto tako možemo li se mi ikada dovoljno prepustiti nekoj osobi da joj počnemo pripadati ? I hoćemo li mi to uopće prepoznati ukoliko dođe do toga ili ćemo ih zbog neznanja pomiješati s nekim drugim osjećajem ? Svatko se u jednom trenutku svoga života počinje pitati pripada li on tamo gdje se tada nalazi. Odgovor često bude ne, uvelike zbog toga što tamo gdje se nalazimo pripadaju naši roditelji koji su i odabrali to mjesto za nas, mi tijekom odrastanja postajemo zasebne osobe koje ne prate nužno svoje roditelje, te zato težimo pronaći to mjesto jednoga dana. Danas sam se po prvi puta u svojih osamnaest godina osjećala kao da ne pripadam, barem ne ovoj obitelji, možda sam ja kriva za to, a možda i moja obitelj, najvjerojatnije je krivnja podjednaka, ali zbog ljudske tvrdoglavosti uvijek ćemo težiti krivnju svaliti na drugu osobu ma koliko nam ta osoba bila draga. I same sitnice vam mogu dokazati da se na nekom mjestu više ne osjećate poželjno i kao kod kuće, moj osjećaj je uzrokovan sitnicama, od zabrane uzimanja kolača koji je obiteljski, do nepozdravljanja mojih najbližih, pa sve do lošeg tretiranja od strane moje majke. Kada vam se nakupi nekoliko nesvakidašnjih loših događanja u tom trenutku se zapitate: „Pripadam li ja uistinu ovdje ili moram nastaviti tražiti svoje mjesto?“. Odgovor nećete shvatiti odmah, proći će godine i godine istraživanja kako sebe samih tako i ljudi oko vas kako biste pronašli odgovor. Ja osobno smatram da ja ovdje ne pripadam i zahvalna sam što sam se do sada osjećala kao da mogu pripadati, no zato za mjesec dana odlazim u svoj rodni grad u potrazi za osjećajem pripadnosti, te nadi za bolju budućnost. Teško je živjeti u državi u kojoj su mogućnosti za bolju budućnost minimalne, no unatoč tome trebamo raditi na sebi kako bismo postali toliko dobri u tome što radimo kako bi nam se ukazala mogućnost za odlaskom u inozemstvo. Ne kažem ja da će to biti jednostavno, ali smatram da radom i trudom možemo to postići. Do nedavno nisam bila sigurna što želim raditi u budućnosti. Oduvijek sam shvaćala da ne želim potratiti svoj život na sjedenje u uredu odrađivajući neki posao, doslovno odrađivajući. Koja je svrha život provesti za jednim stolom, gledajući u isto računalo iz dana u dan i nakon završene smjene otići kući svojoj obitelji koja zbog niske plaće živi na rubu egzistencije, razmišljajući svaki dan isplati li se sve to i nadajući se nekom dobitku na lutriji? Žalosno, ali to je naša stvarnost. Smatram da ljude koji žive takvim načinom života iz krize mogu izvući samo ljudi koji će im biti inspiracija, ljudi koji su unatoč takvom društvu uspjeli nešto napraviti od sebe. Ja osobno želim putovati, želim pisati, želim fotografirati, želim snimati festivalce koji će u ljudima izazvati prave osjećaje, a ne neke blockbustere kojima je najvažniji ostvareni profit, a ne ukazivanje gledateljima na istinske vrijednosti. Razmišljajući o svemu tome, shvaćam da nikada neću nigdje pripadati, barem ne uistinu ili ako napokon pronađem svoje mjesto, to će biti u prirodi na što većoj osami, u kojoj ću moći uživati radeći ono što volim, i isto se tako maknuti od materijalizma i jednoličnosti. U budućnosti želim da i moja djeca shvate istinske vrijednosti, a ne da budu zatupljeni pametnim mobitelima i drugim komercijalnim predmetima. Najžalosnije je što neće oni posjedovati te predmete, nego će ti predmeti posjedovati njih, iako oni toga neće biti niti svjesni. Uistinu je tužna ta naša stvarnost, ali čar svega toga je što ju možemo mijenjati ukoliko se potrudimo oko toga. Stoga koliko god trenutno mislili da niste važni i da ne možete ništa učiniti, nemojte biti toliko sigurni možda jeste pojedinac i vjerojatno mislite da nema više ljudi poput vas koji teže istim ciljevima, no ne budite toliko sigurni, ima nas više nego što mislite, samo trebate malo bolje tražiti. Usput prvi korak kako biste uspjeli naći mjesto gdje pripadate je pronaći snage da vjerujete u sebe, koliko god vas puta ponizili, gazili, omalovažavali, tjerali da preispitujete same sebe; uvijek ostanite dosljedni sebi i ustrajte u svojim ciljevima, jer niti jedan čovjek na svijetu nije jednak, stoga ukoliko se nešto ne svidi pojedinoj osobi, pronaći će se neka druga koja će na to gledati kao na nešto genijalno; nemojte nastojati ugoditi drugima, nego pokušajte raditi prema onome što osjećate i trud će vam se isplatiti, a sad ukoliko se nikome od pojedinaca ne svidi, barem znate da ste dali sve od sebe i netko će s vremenom to prepoznati. Najvažnije je ne odustajati jer je odustajanje jednako predaji, a gdje bismo mi došli s tim stavom, sigurno ne negdje gdje težimo doći. ;)